Da su nešto valjala, ne bi ni propala, izreka je koja najbolje ilustruje tešku situaciju u kojoj se nalazi većina preduzeća koje je Vlada RS proteklih godina kupila u postupcima stečaja.
Iako su prošle dvije do tri godine od kada je Vlada RS masno platila preuzimanje imovine bankrotiranih preduzeća, ocjenjujući da je njihovo očuvanje od strateškog interesa za opštinu ili regiju kojoj pripadaju, malo koje se u međuvremenu oporavilo.
Suvi finansijski izvještaji otkrivaju da je tek jedno od 19 "nacionalizovanih" preduzeća, plaćenih skoro 50 miliona maraka, prošle godine uspjelo uploviti u profitabilne vode, iako su okončanjem postupka stečaja, po slovu zakona, očišćeni svih obaveza koje su ih prethodno opterećivale.
Istina, nije Vlada sve preuzete firme ni planirala oživjeti, već je pojedine darivala opštinama da od njihove zemlje i infrastrukture prave industrijske zone ili ih ustupala srodnim javnim preduzećima.
Međutim, ovi ostali "giganti", koji su predviđeni da se uzdignu kao feniks, i dalje u pepelu meditiraju. I što je najgore, ti bankrotirani gubitaši i u drugom poklonjenom životu opet zapadaju u dubioze i dugove, između ostalih, i prema radnicima, po istom receptu koji ih je i odveo u stečaj.
U praksi se pokazuje da je cijena očuvanja socijalnog mira izuzetno skupa i da se uvijek diže u nebesa pred izbore (bilo lokalne ili republičke).
I ne bi to ni bio problem da se račun za eksperiment "državizacije" ispostavi direktno onima koji se kandiduju na izborima, već ga plaćaju poreski obveznici, među kojima i oni koji ne mogu ovjeriti svoje zdravstvene knjižice upravo zbog tih istih gubitaša i dužnika koji godinama nisu plaćali poreze i doprinose.