Ako članovi Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović i Željko Komšić zaista uspiju da spriječe korištenje opreme Oružanih snaga BiH za snimanje filma Emira Kusturice "Na mliječnom putu", onda zaista ova zemlja više ne treba da postoji.
Uopšte više nije stvar u tome da se BiH ponovo po ko zna koji put sramoti i što se pred cijelim svijetom pokazujemo kao tvrdoglavi magarci s kojima je najbolje nemati nikakvog posla. Ovdje je stvar u tome da neko iz državnog vrha smatra da ima pravo blokirati umjetnost i pravo umjetnika na vlastiti stav, i to po nekim vlastitim ad hok "kriterijumima podobnosti".
Kakve to vrijednosti cenzor Izetbegović štiti i u čije ime to radi? Šta ja imam s njim i njegovim pogledom na svijet? I odakle mu pravo da koristeći poluge državne vlasti sve u ovoj zemlji tjera da budu saučesnici njegovog kulturocida? Da li cenzor Komšić možda misli da treba da uvedemo inkviziciju, šerijat ili neku sličnu "komisiju" koja će odlučivati šta je umjetnost, a šta nije, a da nepodobne umjetnike palimo na lomači?
Da je neko blokirao davanje opreme za snimanje "U zemlji krvi i meda", isto bih reagovao. Zašto spriječiti ljude koji misle drugačije od mene da izraze svoje mišljenje? Bio sam protiv zabrane njegovog prikazivanja. U čemu je problem da umjetnici slobodno iznesu svoju viziju na filmsko platno, ma koliko se ja s njom ne slagao? Kome umjetnost može biti problem, osim uskogrudim ljudima koji ne vide dalje od svog nosa? Zaista nije nikakvo čudo da je BiH zadnja u svemu i što će ostati crna rupa, nedovršena zemlja i slijepa ulica, isprazna ljuštura bez ičega vrijednog u sebi.
Kako god se ova priča završila, jedno je sigurno. Prva klapa "Mliječnog puta" mogla bi biti simboličan uvod za zadnju klapu BiH. Jer u zemlji u kojoj ni umjetnost više nije dobro došla svjetlo je davno ugašeno.