U Bijeloj kući će biti crnac - a on neće biti ni portir, ni konobar ni kuvar, jedna je od hiljadu krilatica koje su obišle svijet i kojom je pozdravljen izbor demokrate Baraka Obame za novog, 44. predsjednika SAD.
Riječi su to od kojih se nije teško naježiti, što je dobrano poražavajuće ako se prisjetimo nerijetkih "busanja" brojnih svjetskih veličina kako živimo u vremenu u kojem je čovječanostvo dotaklo krajnju tačku civilizovanosti.
U cijelom tom magnovenju razuma i realnosti, izbor prvog Afroamerikanca koji će, bez srama, pognute glave i potlačenog statusa ući u Bijelu kuću podjednako ohrabruje i rastužuje. Zar je za to bilo potrebno više od dva vijeka?! I zar je to nešto što danas, u 21. vijeku, treba okivati u zvijezde?!
Ipak, izborom Obame, američka javnost pokazala je, kroz spremnost za istorijske promjene, i mogućnost transformacije, nerijetko, "zabetonirane" nacionalne svijesti, ogrezle u bolnom poglavlju rasne podjele u SAD.
Već dugo jednog čovjeka nije voljelo i bodrilo toliko ljudi; različitih vjera, boje kože, seksualnog opredjeljenja, profesija i stanja na bankovnom računu.
Molili su se za budućeg predsjednika SAD i peruanski šamani i indijski proroci, u tišini miliona domova širom svijeta paljene su svijeće, uz simbolične rituale prizivani su i Bog i Alah i Buda u želji da "sila broj jedan" smogne snagu i stane uz mladog i neprekaljenog "sina zemlje".
Na davno postavljeno pitanje i automatski odgovor Martina Lutera Kinga: "Koliko još? Ne dugo", Barak Obama je dokazao je da je veliki borac za ljudska prava, ipak, predvidio budućnost.