Prihodi države BiH u februaru ove godine su za 70 miliona KM ili za skoro 20 posto manji nego u isto vrijeme prošle godine.
Sada je najmanje bitno da li je to bruto ili neto prihod i najmanje je kriv onaj ko ih prikuplja. Važno je da je on manji nego prošle godine u ovo doba, jer to znači da sve manje uvozimo ili izvozimo i sve manje zarađujemo i trošimo.
Dramatični su podaci o rastu broja otpuštenih. Značajno je smanjena količina novca koju građani BiH dobivaju od rođaka iz inostranstva. Povećavan je broj bh. državljana koji se gonjeni otkazima u evropskim zemljama vraćaju u domovinu i tako dodatno povećavaju broj nezaposlenih.
Gase se mali obrti, zanatske radnje, stanove skoro niko više ne kupuje i ne gradi. Ljudi se prijavljuju u biroe, ali tamo uskoro neće biti novca za naknade.
Prijavljuju se u kolektivne kuhinje, ali i tamo je sve manje hrane, jer je sve manje onih koji mogu donirati tim kuhinjama. Izvršavaju samoubistva i nema nikog da ih nađe i možda spasi.
Vlade, pak, nemaju ili tek nude mjere za ublažavanje posljedica krize: smanjuju davanja za socijalne kategorije, plate, dakle nude restrikcije, ali niko ne nudi recept kako napraviti novac.
Najavljuju da će tražiti od banaka da smanje kamate za privredu i odgode vraćanje kredita za one koji ostanu bez posla, ali banke su privatne i na njih je teško uticati. MMF i Svjetska banka nude pomoć za podršku malim preduzećima, ali se ljudi plaše ulaziti u projekte, jer kome će prodavati robu ili usluge?
I nema smisla govoriti da je nekom dijelu BiH bolje ili lošije, mečka je došla pred svačija vrata, ali je najgore što nema nikoga da je otjera ili barem ohrabri one iza vrata.