Pjesnik kada prestane pisati, kažu, on napiše pjesmu o tome. Novinar kada je na određenom događaju spriječen da obavi svoj posao, na njemu je da opiše kako se to zapravo desilo. Ipak, takvi tekstovi su često na meti negativnih komentara...
"Njegovo je da se snalazi" je mišljenje zluradih komentatora na društvenim mrežama. Kada se i snađe pojašnjavajući kakvu je neprijatnost doživio, opet slijedi linč prema novinaru, a ne prema onome ko je za tu neprijatnost odgovoran.
Često izbacivani sa događaja, gurani po strani da prate skup iz ćoška, da stoje na jednoj nozi da ne bi slučajno zauzeli mjesto nekom posjetiocu, primorani da prezuvaju patike u cipele ispred pojedinih institucija, da nestanu prije nego što svečanost za "ugledne goste" počne, oni se polako bore za slobodu pisane riječi. Ta riječ, ruku na srce, od strane određenih novinara često bude zloupotrijebljena, te zbog toga novinari moraju vaditi i kukolj iz sopstvenih redova žita, ali i iz redova cijelog društva.
Kada se to i desi zašto onda društvo reaguje tako kao što reaguje, kritikuje i pljuje novinare, a ne prihvata kritiku kao zdravu osnovu za napredak društva, i dalje ostaje nejasno.
Možda bi nam ipak bilo bolje da sve o čemu izvještavamo hvalimo, da smo svi divni i dobri i da ponavljamo iste priče o tome kako niko ne može pogriješiti u svom poslu, da pognemo glavu svaki put kada nas udalje sa događaja, kada naiđemo na neprijatnost, da se povlačimo ćutke sve dok nas potpuno ne zamijene sveznajući komentatori sa društvenih mreža. Oni isti koji bi bili bolji predsjednici od predsjednika, uspješniji selektori od selektora reprezentacija i koji nikada ne bi pali na drugo mjesto na ATP listi.