Austrougarska nam je mnogo toga ostavila u amanet. Pod njenom čizmom nikoše dvori, popločane ulice, muzeji, skuti boginje Talije...
E, onda su nam došli još neki režimi, sve sama tuga koju smo se potrudili da što prije zaboravimo, a sjetimo je se samo kad treba opsovati i naći krivca što nam djeca i danas klecaju pod kamatom prošlih grijeha. Valjalo je svima od 1888. godine, al nas, eto, nažulja. Imaju mnoge kulture svoje sindrome, relativno bezopasne po kolektivno zdravlje, ali teško izlječive kad zahvate dublje, ispod mesa. Kod nas to dođe kao maligni "rejv osip" - mlade britanske rejverke su krajem devedesetih, usljed bjesomučnih plesnih pokreta i odsustva brushaltera, patile od bolnih osipa u predjelu bradavica, a nas zasijeca muzejsko blago.
Džaba suze Adnana Busuladžića, ne pomogoše protestni lanci ni studentsko grlo - katanac je rekao svoje! Hladna, siva daska osvojila je vrata Zemaljskog muzeja BiH u Sarajevu, da kao poziv i opomena kaže da se igramo, olako šalimo i zanosimo da ćemo svojim izvrnutim džepovima uvesti kulturu. I neka dasaka, a u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci BiH neka i hladnoće i mraka. I nek' su nam knjige pomračene, jer ko ponešto pročita, mogao bi ponešto i da zna, a to ovdje, na brdovitom Balkanu, baš i nije kategorija za miraz ili biografiju i testament.
Valjda ćemo nekad i naučiti da stara austrougarska autobuska stanica na Vrbasu nije odrednica za mjesto gdje se danas nalazi jedna galerija umjetnosti, a subotom zavlada pleh muzika, ili peron s kojeg se u Sarajevu kreće na ekskurzije. Valjda će nam kultura jednom postati mnogo više od apstraktne imenice.