Tragičnu činjenicu da stotine hiljada ljudi u BiH čeka posao zasjenila je jedna tragičnija, koja kaže da desetine hiljada nezaposlenih na evidencijama "čami" više od 10 godina, a nerijetki i cijeli radni vijek.
Na listama su i oni koji na posao čekaju i po dvije ili tri decenije, koji su, da su se na vrijeme zaposlili, mogli biti blizu zaslužene penzije.
Po broju nezaposlenih, čini se da cjelokupno društvo radi na tome samo zato što mora i onoliko koliko mora, te da se niko ne trudi na napravi krupnije korake od dječjih, ali ko je tu kriv? Da li je nadležnima bitno da se broj nezaposlenih čini manjim, kako bi bili vidljivi rezltati njihovih "mjera zapošljavanja", a ne da obezbijede materijalnu sigurnost evidentiranim?
Mnogi su se fokusirali na zapošljavanje mladih kadrova, što je s jedne strane razumljivo, jer mladi na svojim leđima treba da nose razvoj države narednih nekoliko decenija, ali šta je sa onima koji nisu za to imali šansu?
Šta je sa onima koji su po završetku srednje škole bili primorani da se prijave na evidenciju Zavoda za zapošljavanje RS? Šta je sa onima koji su da bi osnovali i prehranili porodice cijeli život radili na crno, da bi u 65. godini umjesto u zasluženu penziju otišli u još veću bijedu i na teret centara za socijalni rad? Mnogo je pitanja, ali ih potiskuje još jedno. Da li će se uraditi išta po tom pitanju ili će oni koji nemaju posao na listama nezaposlenih biti sve dok na to imaju pravo?