U Istanbulu je postignut veliki uspjeh, sreli su se Boris Tadić, Haris Silajdžić i Abdulah Gul i usvojili deklaraciju. Kad bismo se malo pozabavilo suštinom šta ta Istanbulska deklaracija u stvari sadrži, vidjeli bismo da je to samo još jedna "šuplja priča" koja bi trebalo prije svega da zadovolji sve sujete na Balkanu.
Osim gomile izlizanih floskula o regionalnoj saradnji, poštovanju institucija i teritorijalnom integritetu, taj trilateralni skup u Istanbulu suštinski ne donosi ništa.
Ipak, Tadić i Silajdžić će iz njega izvući neke lične poene. Tako se Silajdžić, koji se nedavnim skandaloznim predavanjem Tadiću o nemoralu Srbije propisno izbrukao čak i u očima Bošnjaka, na ovaj način donekle iskupio, najavljujući pritom čak i posjetu Srbiji. Svakako da pokušava da i kroz ovu akciju skine imidž istinskog kočničara procesa pomirenja u regionu i jedinog ratnog lidera.
Zaboravlja se pritom da je Silajdžić i prošle godine pristao da Predsjedništvo posjeti Srbiju pa potom odustao. To što o svojim aktivnostima u Istanbulu nije obavijestio svoje kolege iz Predsjedništva je samo dodatna ilustracija na koji način (ne)funkcioniše BiH.
Gulu je ova deklaracija trebala da pokaže da je Turska regionalna sila i dodatno pojača svoj uticaj u BiH, a Tadiću prije svega u pravljenju slike o sebi kao konstruktivnom lideru bez kojeg se na Balkanu ništa ne može.
Ipak, najinteresantnija konstatacija iz deklaracije, koja pokazuje svu njenu ozbiljnost, je da PIC i međunarodna zajednica imaju veliki uticaj u rješavnju problema u BiH. Ako se dobro zamislimo, vidjećemo da oni, ne samo da nisu riješili niti jedan problem u BiH, već su samo prouzrokovali gomilu nevolja.