Katastrofalno stanje u bh. društvu, politička nestabilnost, socijalna bijeda i neizvjesnost od toga šta nam donosi sutra, za one koji imaju bilo kakav posao i nekako preživljavaju generirali su jednu novu pojavu po kojoj se, nažalost, polako primičemo zapadu.
Sindikalni aktivisti, naime, smatraju da je mentalno zdravlja radnika u RS pogoršano do te mjere da sve više njih pribjegava antidepresivima kao "najlakšem odgovoru" na loše uslove rade, male plaće i svakodnevni stres.
Od ukupnog broja anketiranih, čak njih 13 posto priznalo je da zbog stresa na poslu i mobinga poslodavaca redovno piju antidepresive. Međutim, pitanje je koliko je onih koji ne žele ili ne smiju reći da su apaurini i leksaurini postali sastavni dio njihove svakodnevne životne rutine.
O posljedicama poremećenog sistema vrijednosti u društvu slušamo svaki dan, međutim, izuzev povremenih medijskih izleta i verbalnog truda sve manje utjecajnog nevladinog sektora, rijetko ko se bavi uzrocima.
A oni su više nego jasni. Država je nakon milijardi poslijeratnih donacija za obnovu i oporavak (od kojih su mnoge nestale bez traga), svih silnih razvojnih i kakvih sve ne kredita "isisana" poput najveće krave muzare. Gotovo sve budžetske "pipe" su presušile, proizvodnje nema, a ekonomija je na koljenima. I nema tog mozga koji stanje zadugo može popraviti nabolje. Čini se da je došlo vrijeme da se svako o sebi zabavi, a u takvoj situaciji, gledajući dugoročno, budućnost je, u najoptimističnijoj varijanti, siva.