OHR je jedna od najvećih grešaka međunarodne zajednice prema BiH nakon rata pa naovamo, i ima mnogo dokaza za to.
Kao prvo, kad god imate tijelo sastavljeno od mnogo različitih sila i interesa, stvaraju se pukotine koje dovode do loših rezultata. Kao drugo, nedemokratske metode ne mogu dovesti do demokratskih rezultata. Svaki put kada donesete odluku suprotnu odluci legalno izabranih i uspostavljenih organa, sahranili ste demokratiju. Treće, ne postoji odgovornost ljudi u OHR-u za greške koje čine. Da je BiH protektorat, onda bi protektori imali barem neku odgovornost. Ovako odgovoran nije niko.
Četvrto, domaći faktori se ni ne trude sami riješiti probleme jer očekuju da "prljavi posao" za njih uradi OHR, a za njihove greške "kriv" je OHR. Peto, ljudi u OHR-u koji odlučuju o našim sudbinama ne trpe posljedice svojih odluka i zbog toga odluke koje donose često nisu promišljene do kraja. Šesto, BiH je kroz OHR tipičan primjer žrtve glomaznog i moćnog birokratskog aparata koji, kao što se to desilo milion puta ranije u istoriji, postaje samom sebi svrha i ljudima koji od toga žive. Sedmo, OHR birokrate su nedosljedne.
Danas pričaju jedno, a sutra drugo. Na primjer, u jednom trenutku je reforma policije "pitanje života i smrti", a sljedećeg trenutka niko je više ni ne spominje. Osmo, koriste različite aršine. Srpske i hrvatske funkcionere su smjenjivali, što je druge ohrabrivalo da povećaju svoje ambicije. Deveto, ne postoje strategije od Dejtona do danas šta se želi postići. Strategije su se mijenjale u zavisnosti od osobe visokog predstavnika. Deseto, kada ispunite uslove koje postave (supervizija u Brčkom) opet smisle nove razloge da produže postojeće stanje. U takvoj situaciji BiH je kao pokusni kunić u davno započetom eksperimentu.
Kakva je sudbina predmeta ratnih zločina koje trenutno procesuira Tribunal