Ustajanje, gradski autobus, masa, amfiteatar... To je taj prvi dan tog boljeg života koji ga čeka, uskoro, uz žrtvu i odricanje i tu je...
Kao i svako drugo dijete iz provincije, i ovo je tog jutra patilo od sindroma da će uvijek negdje zakasniti. A brucoš je i od danas smjerno korača stazom ka akademskoj tituli. Jer, završiti "velike škole" ne bi trebalo biti prestiž, već ulazna karta za više hljeba, češći odlazak u bioskop, bolji automobil i lakši suživot s ratom kredita.
Baš s takvom su ga mišlju roditelji poslali u borbu za sigurniju budućnost, majka je plakala, a otac bio ponosan na sinovljevu odlučnost i spremnost da se odrekne tople porodične sobe za neizvjesnost, razočarenje i strah od neuspjeha. Prolazili su dani u oskudnim, memljivim sobicama, uz nemilosrdne opaske gazdarica, sate naukovanja i godine čežnje za maminom kuhinjom i prijateljima iz djetinjstva.
O onda, opet sličan dan, svi okupljeni, onaj brucoš sad brani diplomski rad, ponosan, ambiciozan i željan dokazivanja. Malo zatim, sve drugo. Posla nema, kriza je, svagdje pa i na tržištu rada, splašnjava i entuzijazam i strpljenje. Majka opet plače, a otac je sve manje ponosan. Dijete im se pita u čemu griješi, kako je moguće da mu je "pamet" postala višak, breme...
Da, ovaj mali njihovog prvog komšije, dobar je mališan, vrijedan, od zore je na nogama i radi u obližnjoj pekari. Zaposlen je već godinama, nedavno je kupio bijesan motor, sestri je platio ekskurziju u Grčku, planira da renovira vikendicu. Roditelji su mu nasmijani.
U kući do njihove milion pitanja, dok sinovljeva diploma "čeka" bolje dane na zidu pored Vilerovog goblena.