U vrijeme bolonjskih procesa, reformi osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, RS još kuburi s oronulim đačkim domovima, vlažnih i buđavih zidova, krovova koji prokišnjavaju i soba koje se raspadaju.
Po 30 učenika koristi jedan tuš, u sobi spava i po 17 tinejdžera, a sve to se dešava u stogodišnjim đačkim domovima koji jedino mogu da posluže kao muzejski eksponati i primjer kako ne bi trebalo da izgleda jedna ustanova u kojoj đaci žive.
I svi su toga svjesni i, naravno, planiraju obnove i ulaganja, bolje uslove.
Ali, vrlo stidljivo, sporo i neažurno. Stvar je hitna i alarmantna, jer tješiti se da to, kako tako, funkcioniše već godinama i da nema mjesta panici, krajnje je neozbiljno.
Jer, sama činjenica da je zgrada toliko stara i oronula da je nemoguće renovirati dovoljno govori za sebe.
Uz sve to, na spratu u pojedinim domovima nema kupatila, a tamo gdje ga i ima jedan tuš koristi desetine učenika i spavaju u sobama sa zidovima nagriženim vlagom i buđi. Kako očekivati epohalne rezultate reformskih procesa kad tim đacima nisu omogućeni ni normalni uslovi za život i učenje? Đačke domove, očito potpuno zaboravljene posljednjih godina, valjda čekaju neka bolja vremena, suvi zidovi, ispravni krovovi, dovoljno kupatila i soba... i tek tad se može pričati o istinskoj reformi.