U osnovnoj školi koju sam pohađao s područnim odjeljenjima bilo je oko 100 učenika, a sada ih je jedva 50.
U istoj toj obrazovnoj ustanovi, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka znanje su sticali moji roditelji i činili su mladu "armiju" od oko 800 đaka. Živa istina!
Puste ostaju učionice u seoskim područjima u RS, u kojim je dječja graja nadvikivala sve probleme.
Zašto se rađa sve manje mališana? Kriza i loši uslovi za život nisu dovoljno jaki argumenti, jer stariji pamte vremena kada se desetoro djece hranilo u drvenom kućerku od dvadesetak kvadrata. I to u takozvanoj zajednici, koju su činila petorica sinova i isto toliko snaha.
Činjenica je da ne postoji napredak bez mladosti, i zbog toga se vlast mora ozbiljno uhvatiti u koštac s problemom. Istina, mladi nisu jedini krivci što staju kod jednog ili dva nasljednika, ali ima i njihove odgovornosti.
Još je jača istina da novorođenče danas iziskuje ogromne troškove, ali tu bi država trebalo da se uključi.
Osim što mladim bračnim parovima, koji nemaju dovoljno novca, treba finansijska injekcija, potrebno je raditi i na njihovoj edukaciji, jer moraju da shvate da od djece nema većeg bogatstva, kako ličnog, tako i opšteg. Zaboga, iako svako ima pravo da bira, nije li grehota kada imućniji muž i žena imaju samo jedno dijete?
Koliko vidim, sve one zemlje u kojim je natalitet visok i te kako uspijevaju da ostvare svaki svoj unutrašnji, ali i vanjski problem. Kod nas se, istovremeno, zbog vrtoglavog pada broja učenika, osnovne škole gase.