Snaga dječaka, braće Gorana i Mladena Samardžića, podjednako je fascinanta i nadahnjujuća. Njih dvojica, sa svojih dvanaest, odnosno jedanaest godina, možda samo u najskrivenijim maštanjima sanjaju o skupom računaru ili mobilnom telefonu. Oni se, vjerovatno, samo rijetko žale ili nikad to ne čine, ne zahtijevaju razmaženo najmodernije patike i ne ljute se što uvijek ne jedu samo originalan eurokrem ili najsočnije voće.
Ne, oni nemaju previše vremena za to! Njihova svakodnevica je san o normalnom djetinjstvu, o danu ispunjenom roditeljskom ljubavlju, domu punom osmijeha i bezbrižnosti. Nije to patetika koja bi trebalo da u ovo praznično vrijeme nekome natjera suze na oči, ne, to je, jednostavno, život ovih dječaka koji su, ostavši bez oba roditelja, jedan drugom sve; i oslonac i utjeha i brižna duša.
Iako žive sa bakom, ona je bolesna i slabo pokretana, pa u pauzama između školskih obaveza i potrebama za nježnom majčinom rukom na potiljku, Goran i Mladen brinu i o njoj. U pomoć im priskaču dobri ljudi, a oni se nadaju da će uskoro biti završena kuća koju je njihov otac za života počeo graditi.
Ne znam koliko je poklona ove Nove godine i Božića pod njihovom jelkom, ne znam kolika im je sreća moguća, ne znam šta im poželjeti u budućnosti. Oni bi, vjerovatno, imali skromne želje. Valjalo bi samo da se pojedina djeca, a i roditelji, kad se ovih dana budu razbacivali htijenjima, izvoljevanjima i sujetom prisjete da ima i onih koji bi sve dali za mamim i tatin topli zagrljaj.