Kaže mi nedavno prijateljica, malo mlađa od mene, da bi voljela da rodi dijete. Razmišlja intenzivno, kaže, o tome, mašta, priželjkuje. I vještačka oplodnja dolazi u obzir, iskrena je, ali se plaši šta ako se sutra dijete razboli, ako iskrsnu vanredni troškovi... Plata joj je dobra, ali dijete iziskuje mnogo, od ljubavi do novca...
Tu se negdje, kod ljubavi i novca, ukrštaju koplja htjenja i mogućnosti. Mladi danas, ma koliko se to starijim generacijama činilo da nije baš tako, jesu naslijedili roditeljski gen, žele potomstvo, razbacano pokućstvo i umrljane zidove, ali su uplašeni čime prehraniti tolika usta.
Mjere podsticaja nam baš i nisu takve da će nas potjerati pred matičara, pa začarani krug osuda starijih zašto se teško odlučujemo na zasnivanje porodice i odlučnosti mladih da "iskopaju" zaposlenje, nametnu novca za podstanarski status, poneku krpicu i san o ljetovanju, postaje Božanstvena (tragi)komedija, gdje neki ovdašnji Dante, u 35. godini, tumara predvorjima pakla. Eto ga, na poslijetku, u devetom krugu, gdje izdaje rodbinu - more uvrijeđenih strini, kumova i inih, zašto lijepa, mlada i perspektivna djevojka ne razmišlja o potomcima, a nerijetko uopšte ne slute koliko je uplašena.
U 55 opština u RS se više umire nego se rađa. Pojedine opštine godišnje postanu bogatije za jednog, tri, pet žitelja... Otužna demografska slika mlade zemlje, u kojoj je, čini se, staro mnogo više od njenog stanovništva. Stare su nam mogućnosti, praksa, životi, nada…
Djecu, ipak, ne donose rode, ona su bogatstvo, a mi smo, nažalost, tako siromašni.