Stav Tužiteljstva BiH da slučaj napastvovanja četrnaestogodišnje djevojčice iz Lukavca ne može biti procesuiran po osnovu Zakona o ravnopravnosti spolova BiH jer je u pitanju malodobna osoba, a ne žena, očiti je dokaz da je naša zemlja daleko od principa nediskriminacije.
Takav stav, koji su ombudsmani za ljudska prava BiH ocijenili upitnim i suprotnim evropskim principima zaštite ljudskih prava, nameće i pitanje da li to znači da maloljetnica nije osoba ili da Tužiteljstvo BiH u Zakonu o ravnopravnosti spolova BiH smatra da se diskriminacija na osnovu spola može dogoditi samo punoljetnim osobama?
U svakom slučaju, odbijanje da se pokrene istraga o napastvovanju četrnaestogodišnjakinje, koja je bila izložena uznemiravanju, što je za posljedicu imalo njeno ponižavanje i jak stres, zbog čega je tražila i pomoć psihologa, samo je dokaz da smo društvo daleko od evropskih zakonskih principa i da su proklamovana ljudska prava u BiH samo mrtvo slovo na papiru.
Posebnu dimenziju i sumnju u korumpiranost ili, u najmanju ruku, da svi građani nisu jednaki pred zakonom daje i činjenica da je napadnuta djevojčica kao počinitelja identificirala kantonalnog tužitelja iz Tuzle Slavena Kovala. I još ako se uzme u obzir da ga je prepoznala na TV-u, a da joj policijski istražitelji nikad nisu predočili njegovu fotografiju već fotografiju osobe koja liči na njega, onda se građani s punim pravom mogu zapitati da li u našoj zemlji postoji pravna država.
Djevojčici iz Bistarca jedina je nada apelacija Ustavnom sudu BiH, koju mogu podnijeti ombudsmani. Ovaj primjer je ogledalo stanja u našem društvu i neprovođenja evropskih standarda o zaštiti ljudskih prava.