Spremam se s prijateljicama na more, Makarska rivijera. Raspitivala sam se koliko je smještaj, povratna autobuska karta, planirala sam da potrošim sav iznos na godišnjem nivou izdvajan za taj, jedva dočekani godišnji odmor.
I onda spoznam da sam tamo nepoželjna, bar su mi tako poručile drage kolege iz nedjeljnika "Makarsko primorje", a prvo što vas nauče u novinarstvu jeste da sve informacije koje objavite moraju biti istinite.
Zapitam se šta je s armijom bh. turista koji iz godine u godinu pohode hrvatsku obalu i ostavljaju tamo dobar dio novca - to se ne mora, ali oni su svjesno odlučili da će svoje lijepo spojiti s njihovom korišću.
Nije mi radoznalost dala mira, pa sam malo "pročačkala" Internetom, tim divnim izumom koji u sekundu svijet svede na dlan i ukaže na pojedine, nekima ponekad i ne baš mile činjenice. Naiđem, tako, na podatak od prije dvije godine da su među turistima koji pohode Hrvatsko primorje najgalantniji Englezi pa Rusi, a žitelji BiH su samo koje mjesto niže na toj ljestvici ispiranja novčanika, što ih svakako svrstava među one koji najbolje pune državni budžet "lijepe njihove".
Međutim, nekim čudom su naši evri postali odbojniji od, do juče, teško svarljive češke paštete i poljskog paradajza, pa se sjeta nazire još u rijetkim, usamljenim stihovima Kikija Lesendrića, uz ozbiljnu bojazan da se jedne noći ne potuku, s nama!
Kao što u glumi nema male ili velike uloge, tako i međ' gostima ne bi smjelo biti dobra ili loša, već samo pristojnog i nepristojnog. Mada, čemu sva uljudnost kad ti domaćin, kome si došao s miloštama, odmah na vratima opali šamar?!