Deložacija porodice Gorana Stojića, proslavljenog rukometaša, nekadašnjeg prvotimca dobojske Sloge i reprezentacije Jugoslavije, pokazala je svu manjkavost našeg društva, u kojem je sistem vrijednosti odavno poremećen.
U nekoj drugoj zemlji tom sportisti bi kao nagradu za postignute sportske uspjehe bio poklonjen ne samo stan, nego i neka druga trajnija dobra.
Pošto se mi odavno međusobno cijenimo ne po ljudskim kvalitetima nego po stranačkoj, vjerskoj, nacionalnoj i drugoj pripadnosti, nije ni čudo što je sada Stojić sa suprugom i troje maloljetne djece na ulici.
Slučaj Gorana Stojića, nažalost, nije jedini u Doboju, ali je zakomplikovao život ovom čovjeku koji, i ako je pogriješio u procedurama prilikom dokazivanja prava na očev stan nije zaslužio da se preko njegovih leđa lome koplja interesnih grupa, koje bi da maksimalno iskoriste svoje položaje.
Obećanja lokalnih vlastodržaca da neće dopustiti da Stojić završi na ulici naravno nisu ispunjena, a samo dan nakon njegove deložacije oni isti koju su mu obećali pomoć klasičnom zamjenom teza svu odgovornost svaljuju na dobojsku policiju.
Po njihovom nije važno zašto je i po čijem nalogu Stojić deložiran, nego što ga je deložirala policija.
Da su načelnici, predsjednici i drugi opštinski funkcioneri makar prstom mrdnuli taj isti Stojić bi i danas uživao u toplini roditeljskog doma.
Ipak, to je nemoguća misija jer Goran Stojić nije pristalica vladajuće strukture, i zato ga iz perspektive iste treba istjerati iz stana, iz rukometnog kluba, a da se njih pita i iz Doboja.
Šta reći, a ne zaplakati od tuge... Sramota je preblaga riječ da bi se opisala moralna posrnulost onih koji bi da odlučuju o Stojićevom i našim životima.