Za obnovu kuća i povratak raseljenih lica u BiH do sada je potrošeno nekoliko milijardi maraka, a novac je tako "dobro" investiran da još blizu 150.000 raseljenih porodica živi bez krova nad glavom.
Novac, koji je mahom stizao iz različitih međunarodnih organizacija koje su vjerovale da će pomoći unesrećenom narodu jedne male države na Balkanu, ulagan je u sve i svašta, pa su tako milioni trošeni na obnovu škola u mjestima u kojima uopšte nema djece. Isto se desilo i s novcem iz državnih fondova. Zašto bi neko uopšte osposobljavao školu u kojoj povratnicima nisu obezbijeđeni najosnovniji uslovi za život, poput krova nad glavom, vode, struje i puteva?
Kao i uvijek, od goreg ima i gore, pa se tako silan novac slio i u organizovanje velikog broja okruglih stolova koji su trebali da pomognu da se raseljeni vrate svojim kućama, umjesto da se ulagalo u popravak puta u nekom mjestu ili izgradnju vodovoda i obnovu kuća.
S druge strane, neki "povratnici" su uspjeli da izbore novac da im se kuće saniraju, a one i danas zjape prazne, dok u kolektivnim centrima još žive porodice koje nisu mogle same da se snađu.
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH priznaje da ne postoje zvanični podaci koliko je novca poslije rata utrošeno za povratnike, ali znaju da je za konačan povratak potrebna još jedna milijarda KM. Ni 69 godina poslije još nemaju zvanične podatke koliko ima raseljenih i izbjeglih u BiH. Ma, nebitno, važno je da znaju koliko im još novca treba za neke "više" interese i "dobre" investicije.