Mogu li se u Bosni i Hercegovini ostvariti istinsko pomirenje i suživot među pripadnicima različitih etniciteta pitanje je koje dominira tokom cijelog poslijeratnog razdoblja u ovoj zemlji. Mogu li dojučerašnji ljuti neprijatelji nakon svih ratnih stradanja, strahota i razaranja pružiti ruku jedni drugima i graditi društvo miroljubive koegzistencije u kojem bi ekonomski prosperitet i dobrobit građana bili najvažniji ciljevi? Jedan od primjera koji budi optimizam je slučaj Mesuda Keranovića iz sela Osredak, nadomak Cazina, koji već duže od deset godina obnavlja u ratu oštećenu pravoslavnu crkvu u tom mjestu.
Nije Mesud mogao gledati bogomolju koja je tokom rata teško oštećena i devastirana, pa je skupa sa sinovima samoinicijativno započeo njezinu obnovu. Njegovu plemenitu namjeru prepoznali su bivši žitelji tog sela, koje je ratni vihor raselio širom svijeta, i sami odlučni da obnove svoju crkvu koja je oduvijek bila gravitaciona tačka njihovih života. U proteklom periodu sakupili su neophodna finansijska sredstva, a Keranoviću povjerili obnovu i čuvanje njihove svetinje. Svijetli primjer ovog vrijednog neimara prepoznala je i Srpska pravoslavna crkva i blagoslovila sve ove aktivnosti. Raseljeni Srbi iz ovog cazinskog sela okupljaju se jednom godišnje, na svoju slavu, međusobno se druže i svjedoče kako njihova crkva postepeno vraća stari sjaj zahvaljujući komšiji Bošnjaku.
Ovakvih i sličnih pozitivnih primjera u Bosni i Hercegovini ima dosta, ali se rijetko ili nedovoljno promovišu. Srbi, Bošnjaci, Hrvati i ostali danas dijele zajedničke životne probleme, a ono što ih najviše spaja su ekonomska neimaština i strah od neizvjesne budućnosti.
Od tragičnog rata, koji je odnio stotinu hiljada ljudskih života i uzrokovao neizrecive patnje, te nemjerljivu materijalnu i duhovnu devastaciju, proteklo je duže od dvije i po decenije, ali teme i pitanja iz tog perioda i danas dominiraju javnim diskursom.
Raduje činjenica da u životu običnih ljudi, koji se susreću s velikim egzistencijalnim iskušenjima, međusobne razlike danas igraju sve manju ulogu. Međutim, bosanski lonac političari smišljeno podgrijavaju, jer se pokazalo da politika nacionalne homogenizacije i proizvodnja straha od drugih i drugačijih uvijek donosi korisne političke poene i zadržavanje vlasti.
Zbog toga je Bosna i Hercegovina zarobljeno društvo, još nesposobno da kroči u budućnost. Neko je jednom rekao da je BiH zemlja dobrih ljudi kojima upravljaju loši i korumpirani političari. Na pitanje kako ljudi biraju sebi takve političare, odgovor bi se mogao naći u onoj izreci da čovjek ne mora biti nužno glup da bi ga neko prevario, već da je dovoljno da bude dobar i naivan.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.