Činjenica da bi više od polovine ispitanih srednjoškolaca u dvije banjalučke škole istuklo svog vršnjaka, a da bi njih čak dvije trećine bilo sramota ako se ne uključe u tuču svojih drugara je porazna i toliko zabrinjavajuća da bi svi nadležni trebalo dobro da se zapitaju i počnu tražiti načine za suzbijanje vršnjačkog nasilja.
Svi mi smo svjedoci, posebno u posljednje vrijeme, čestih tuča drugara u školskim klupama, napada na nastavnike i profesore, što nam svima govori da ovom problemu treba najozbiljnije da pristupe svi nadležni u Bosni i Hercegovini.
Problem je u tome što je veliki broj naše djece vaspitno zapušten, ograničen, bez dovoljno kreativnosti, a najveći i svakako najporazniji je taj što mladi smatraju da će svoj položaj u određenom društvu vršanjaka postići tučom i pesničenjem i na taj način "dokazati" svoj, u tom slučaju navodni identitet.
Najviše razočarenja donosi to što se naša djeca više ne takmiče u učenju, sportu, čitanju knjiga, već u tome ko će u školi biti veći "problem" ili nasilnik, ko će više provocitrati nastavnike, ko će imati više neopravdanih časova, negativnih ocjena, ali i tuča.
Kako možemo zaključiti, mladi rade baš sve što im se zabranjuje i taj fenomen je veoma teško objasniti, a stručnjaci smatraju da se s mladima ne radi adekvatno.
Zato je potrebno da se roditelji i sve obrzovne institucije u BiH udruže i zajedno pronađu načine koji bi smanjili broj mladih nasilnika u školama, od kojih će veliki broj u kasnijem dobu praviti mnogo ozbiljnije probleme.