Kažu da je pravda spora, ali dostižna, no te riječi ne ulijevaju ni tračak nade porodicama petorice mladih Banjalučana koji su prije više od godinu izginuli u padu aviona u Zalužanima, kod Banjaluke.
Razgovarao sam sa roditeljima ovih mladića, koji sa ogorčenjem pričaju o golgotama kroz koje svakodnevno prolaze.
U maju su obilježili godišnjicu od gubitka svojih najmilijih, a još niko zbog tragedije koja je rasplakala i grad na Vrbasu i cijelu državu nije sjeo na optuženičku klupu.
Dosije "Zalužani" nikako da dobije sudski epilog, i jedino što se konkretno u tom slučaju dešava jesu konstantne optužbe, koje pljušte na sve strane, i koje stvaraju dodatnu zabunu, pa se više sa pouzdanošću ne može ni pretpostaviti ko bi mogli biti krivci.
Štaviše, na vrhu ledenog brijega pojavio se dopis Direkcije za civilno vazduhoplovstvo BiH, iz kojeg resornog državnog ministra Damira Hadžića obavještavaju da će da odugovlače sa saopštavanjem svog stava u vezi sa izvještajem koji je sačinjen nakon ove nesreće.
Roditeljima je ionako preko glave njihovog bola, a niko od nas ne može ni da zamisli kako im je kada vide da se zvanične institucije, kada je riječ o događaju zbog kojeg su zavijeni u crno, ponašaju i neodgovorno i neozbiljno.
U "normalnim" zemljama istraga o velikim tragedijama rješava se po hitnom postupku, a ovdje, 14 mjeseci nakon nesreće, ne zna se gotovo ništa.
Neka je sramota svakoga ko ne radi svoj posao kako treba! Lako je stajati po strani i rutinski se odnositi prema svakom zadatku. Ali, teško je lijegati i buditi se sa istim bolom, a pogotovo kada se ne zna ko je krivac za tu patnju.