U Jajcu je obilježeno 65 godina od Drugog zasjedanja AVNOJA-a. Bilo je dosta ljudi sa zastavama, kapicama i svom prigodnom ikonografijom ex-Yu socijalizma.
Opet se veselo pjevalo "Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo", što je tragikomično s obzirom na to da smo mi skrenuli ne samo s Titovog puta, nego smo skroz skrenuli i zato zbunjeni narod svake godine u Jajcu moli Tita da ustane iz groba i da nas vrati "na pravi put". U tim ritualima povampirenog komunizma svi se sjetno prisjećaju kako smo lijepo živjeli, mogli putovati svugdje, kleli se u bratstvo i jedinstvo, za domaću zadaću pisali pisma Titu koja mu nikad nisu odaslana, postajali pioniri, nosili štafetu, zidali velike kuće, dobijali stanove od države. Drugovi i drugarice su vodili ljubav, a ne rat. Đorđe Balašević je pjevao "Samo da rata ne bude". A onda smo od silne ljubavi zaratili. Sve prave su ljubavi tužne. Sada u školi djeca umjesto o glavuši koju je pojeo drug Tito kad je bio mali i tekovinama socijalizma slušaju o demokratiji i ljudskim pravima, o "tekovinama" Dejtonskog sporazuma, o "Oluji" koja je po jednima oduvala Srbe iz Hrvatske, a po drugima oslobodila Hrvatsku. Umjesto štafete Titu, šaljemo optužene za ratne zločine u Hag. I ne možemo se požaliti da je sad dosadnije nego prije. Umjesto jedne imamo šest država plus Kosovo, koje neko priznaje, a neko ne priznaje. Jesmo li mijenjali kvalitet za kvantitet? Prisutna nostalgija za socijalizmom pokazuje da nam ne cvjetaju ruže, pa mnogi još pjevaju "Druže Tito, ljubičice bijela..."
Iz svega bismo mogli izvući i pouku: jasno je gdje će završiti država koju stvorite u Jajcu...