Veoma je teško precizirati koliki je zapravo spisak potreba koje BiH ne može zadovoljiti i planova od vitalnog, kao i od strateškog interesa za čiju realizaciju nema novčanih sredstava.
I bez egzaktnih podataka čini se da je to vidljivo u svim sferama. Mi svakodnevno živimo te nedostatke koji su rezultat (ne)ulaganja i primarne (ne)brige nadležnih resora i države.
Ipak, Ministarstvo odbrane Bosne i Hercegovine, uz pomoć Islamske zajednice BiH nagrađuje pripadnike Oružanih snaga BiH putovanjem na hadž u Meku, za šta će platiti 67.500 KM.
Istovremeno, vjernike pravoslavne vjeroispovijesti u Oružanim snagama BiH šalje na Krf, u saradnji sa "Dobročinstvom" Srpske pravoslavne crkve iz Beograda, i u te namjene izdvojiće 20.000 KM.
Samo za dvije destinacije, dakle, država će platiti 87.500 KM, dok u ovaj iznos nisu uračunata sva putovanja koja u toku godine organizuju Ured vojnog muftijstva, Ured pravoslavnog dušebrižništva i Ured katoličkog dušebrižništva, koji djeluju pri Ministarstvu odbrane BiH.
I teološku dimenziju ove teme, sasvim jasno, zasjenila su logična pitanja.
Iste Oružane snage Bosne i Hercegovine nemaju sredstava za Centar za obuku, ulaganje u obnovu poligona, bore se s nedostatkom opreme i nekih osnovnih sredstava.
Dobro nam je poznato da se sve to kompenzuje podrškom NATO-a, EUFOR-a, ODC-a (Ured za saradnju na području odbrane u sastavu Ambasade SAD u BiH) i drugih međunarodnih organizacija i to u vanrednim situacijama i onda kad nam je svima to najvažnije.
Privatizacija državne kase i zbog toga je sporna. Jer nas ova duhovna ulaganja (potrošnja), dakle, koštaju po nekoliko puta i na više polja.
Sasvim je jasno da niko nema pravo da spori vjerske slobode i izvore duhovne obnove koju pojedinac bira, niti je ovdje riječ o tome. Ili, ipak ima(mo) ako su one u suprotnosti s osmom Božjom zapoviješću ili osnovnim načelima islamske vjere?