Šta mislite koliko građana BiH u jutarnjim časovima već prije desetog dana u mjesecu u trenucima uz prvu kafu sa strahom zaviri u svoj izlizani novčanik, u kojem ugleda mrak?
Taj mrak izbriše osmijeh na licu, u glavi zapulsira, a pitanja bez kraja i bez odgovora se počnu redati.
Tek je deseti u mjesecu, a treba platiti još pola kućnih računa, frižder je već napola prazan, a djecu, koja ni ove godine nisu otišla na ljetovanje, treba ponovo spremiti za novu školsku godinu. Preveliki broj preteških pitanja za samo jedno jutro.
Tako se otprilike budi najveći broj zaposlenih građana BiH. Ovakvu vrstu jutarnje nevolje od desetog ujutro ne proživljavaju oni srećnici zaposleni u finansijskim i javnim institucijama ove zemlje. Oni ujutro zaista samo piju kafu, a pošto su specifična vrsta do podne ih uvijek mogu popiti bar pet.
Biti zaposlen u BiH odavno ne znači ostvareno pravo na rad, koji vam omogućava da dostojanstveno živite od njega. Biti zaposlen u BiH znači da se pored obavljanja svojih svakodnevnih radničkih obaveza dobro "zaposlite" i oko toga kako ćete naći novac kojim ćete začepiti sve rupe u kućnom budžetu i uspjeti da rastegnete svoja primanja do narednog prvog u mjesecu.
Kao "privilegovano" zaposlena osoba u BiH većinu novca koji ste teško zaradili morate dati nezasitoj državi i njenim penzionim i zdravstvenim fondovima, platiti bankarske kredite, režije i još mnogo toga.
Svi koji rade u ovim teškim vremenima za BiH, koja traju već preveliki broj decenija, moraju znati da imaju obavezu da u tišini trpe i plaćaju, te da im sve nametnute obaveze nikako ne daju za pravo da kažu kako više ne mogu dalje i da nemaju odakle.