Predviđanja da će BiH do 2020. postati punopravna članica EU iz današnje perspektive bh. društva, opterećenog kriminalom i korupcijom, dubokom recesijom i siromaštvom, izgledaju potpuno bespredmetno i nadasve nerealno.
Otprilike, kao obećanja političara da ćemo nakon vrhunca recesije u ovoj godini onih narednih, počevši od 2014, prodisati punim plućima.
Nažalost, takve su priče domaćem čovjeku, kojem svaki ubogi dan prolazi po istoj istrošenoj matrici - kako preživjeti do sutra, postale nebitne i daleke poput onih smiješnih projekcija ratnih političara da će "kantonalno tvorena BiH" po životnom standardu i blagostanju jednog dana dostići svoj ustavni uzor - "kantonalno ustrojenu Švicarsku".
Kako nedavno reče jedan dobar poznavalac političkih i društvenih prilika u BiH (što bi se reklo "društveni hroničar"), život nikada nije bio teži i besperspektivniji. U ratu smo živjeli za mir, dolaskom mira čekali smo oporavak, bolje plaće i životni standard, a danas samo boga molimo da zadržimo posao (oni koji ga uopće imaju). Oni drugi bez po muke prihvataju poniznu ulogu radnika bauštelca u potrazi za boljim životom na Zapadu. A onda nam prijete novim uspostavljanjem viznog geta. I tako u nedogled.
U međuvremenu, naslušali smo se raznih priča o EU integracijama i "snažnim zamasima" prema Briselu. U ovakvom stanju društva i konstelaciji političkih odnosa, članstvo u EU se doista čini kao posljednja slamka spasa za iznurenu zemlju i njene iscrpljene ljude.
A onda ugledamo budžet za 2013. i izgubimo svaku nadu. Naše su vlasti, vjerovali ili ne, u godini podnošenja zahtjeva za kandidatski status skinule dio rashoda institucijama koje se time bave da bi "pojačale" budžete sigurnosnim agencijama i pravosuđu. Postajemo li, definitivno, policijska država?