Mrtva riba koja truli u prnjavorskom "Ribnjaku" je ne samo jeziva ekološka katastrofa, već i katastrofa mnogih drugih posrnulih vrijednosti i upitnog stanja u ekologiji, ekonomiji, društvu, nadležnostima, politici i na kraju krajeva vodi do pitanja kakvi smo to ljudi postali kad može takvo nešto da se desi.
Pomor pet tona ribe, čije posljednje disanje je ugašeno na ovim vrelim temperaturama i u ribnjaku koji je otišao u stečaj, crveni je alarm da se zapitamo može li se nešto slično ubuduće spriječiti. U ovom slučaju inspektori kažu da čak ne znaju kome da adresiraju predložene mjere da se za početak trula riba ukloni, a onda i sankcionišu odgovorni, jer naravno, kod nas je nepreuzimanje odgovornosti oduvijek bio sport u kome su svi najbolji. Niko se ne osjeća krivim, ali zato prstom upiru u druge. Nemar se prebacuje kao vruć krompir. Pređi, krivico, na drugoga.
I da, u ovakvim slučajevima ispliva na površinu da se za loše stanje u ribnjaku znalo odavno, da je bilo indicija da će se nešto slično desiti, da su neka tovilišta čak bila bez vode, ali da li je nešto preduzeto? Dođe do katastrofe.
Treba li na to da ćutimo kao u onoj narodnoj "ćuti kao riba"? Riba da može da govori sigurno bi svašta rekla ljudima, posebno onima koji u mutnim vodama najbolje plivaju.
I baš u trenutku kad se piše o tome kako ribarstvo u BiH ima potencijala, i zaista ima, brzo se ovakvim slučajevima neke stvari demantuju. Ribnjaci odlaze u stečaj, i druga preduzeća završavaju sa katancem na vratima, imovina propada, radnici postaju tehnološki višak, a dešavaju se i ovakve katastrofe.
Nije samo riba ovako loše prošla, dešavalo se to i drugim životinjama, na primjer, konjima, koji su bili na rubu gladi i iscrpljenosti, iako bi svako od nas rekao onu naučenu iz čitanke - to je plemenita životinja. To za plemenitost se za neke nadležne ni u šali na bi moglo reći.
Kada smo već kod ribe, navešću i svoj primjer kada mi je svojevremeno uginula zlatna ribica kao kućni ljubimac. Dugo sam razmišljala šta se desilo, da li sam joj dala previše hrane, da li joj je bilo pretoplo, da li je bila bolesna, a da to nisam primijetila, da li je moja želja bila veće nego što je ona mogla ispuniti i slično. Postavljala sam sebi pitanja da li sam kriva za njeno uginuće.
Za pomor pet tona ribe svakako bi trebalo utvrditi sve činjenice i zauvijek naučiti lekciju kako spriječiti ekološke katastrofe i biti bolji prema živim bićima i prirodi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.