Otpočinjanjem pregovora o članstvu u EU, Srbija je, simbolično rečeno, na određen način stavila tačku na mračne devedesete.
Prva međuvladina konferencija Srbije i EU u stvari je konkretizacija procesa koji je počeo nekoliko godina ranije, kada su bivši radikali shvatili da su ljudi u Srbiji već poprilično siti svega i odlučili da se transformišu u stranku umjerene desnice, u rangu sa evropskim konzervativcima. Bez imalo želje da umanjim ogroman doprinos Aleksandra Vučića borbi protiv tog zla, glavni pravac kretanja Srbije dali su građani. Ili konkretnije: transformacija Srbije trajaće tačno koliko i pritisak građana na političke elite da idu u tom pravcu.
I to je ključno za BiH. Ova zemlja neće krenuti naprijed sve dok Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali građani svojim političkim elitama jasno i nedvosmisleno kažu: Dosta! Upravo onako kako su u Srbiji poručili svojim. Ako to političari u BiH ne mogu javno reći, mogu ja: Nisu krivi političari za stanje u kojem se BiH nalazi. Krivi su građani koji elitama i dalje šalju signale da su im nacionalna pitanja važnija od svakodnevnih životnih problema. Ne znam da li su toga svjesni, ali svaki put kada strane diplomate kažu kako su građani ove zemlje taoci političkih elita, oni ismijavaju demokratiju, izruguju se ovoj zemlji i ponašaju se kao da smo mi neko pleme bez demokratske kulture. Ko je birao političke elite? Političari u BiH, Americi, Njemačkoj ili bilo gdje drugdje ponašaju se isto: osluškuju puls naroda i prilagođavaju se onome što ljudi žele. Nije li to smisao demokratije? Ako je neka demokratska zemlja zastranila, nisu to skrivili političari, nego je zakazala demokratska kontrola od strane javnosti.
Sjećate li se priče u vezi s ukidanjem viza? Tri godine se nismo makli, a kada je počeo pritisak javnosti, nekih 120 uslova ispunjeno je skoro preko noći. Demokratija je najbolji društveni sistem, ali pod uslovom da građani u njemu aktivno participiraju.