Malo koji građanin Sarajeva pohvaliće brzinu i efikasnost osoblja i usluge koje su prisiljeni tražiti u zdravstvenoj ustanovi, od ambulante do bolnice.
Kada se zatekne u situaciji da mora kročiti nogom u klinički centar, psihički se pripremi na čekanje i prebacivanje sa šaltera na šalter, potrebu za ponovnim dolascima, trčanje za doktorom da objasni nalaz. I moli boga da ne mora još da leži.
Na sve to, sada su pacijenti isprepadani mogućnošću da neće dobiti potrebnu terapiju ili će je morati skupo platiti jer su oborena dva velika tendera Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu za nabavku medikamenata.
Iz ove zdravstvene ustanove pokušali su umiriti riječima da svakodnevno čine izuzetne napore kako bi bili prevaziđeni postojeći problemi. Nisu odbacili mogućnost ostanka bez medikamenata.
Oba tendera poništio je Ured za razmatranje žalbi BiH nakon što se jedna veledrogerija žalila zbog diskriminacije i nepotrebnog trošenja javnog novca. Favoriziranje određenih dobavljača lijekova i farmaceutskih kompanija, nažalost, u BiH nije novina. Kao što nije novina ni rasipanje miliona KM, za šta još niko nije ozbiljno odgovarao, nego još direktor bude nagrađen "solidnom" pozicijom.
Klinički centar Univerziteta u Sarajevu sa svojih oko 3.500 zaposlenih godišnje košta oko sto miliona eura. Građani plaćaju zdravstveno osiguranje. Zauzvrat, u većini slučajeva i ako nisu poznati ili bliski nekom funkcioneru, dobiju višemjesečno čekanje na prijeko potrebne usluge, preglede, čekanje na nalaze, mrzovoljnu medicinsku sestru koja ne dozvoljava pristup doktoru čak ni uplašenoj trudnici. U bolnicama se kao po pravilu mora tražiti veza da se dođe do ljekara, navodno vrhunskog, do neophodne operacije pa i do nalaza. Zato i ne čude propusti u javnim nabavkama. Zna se ko je važniji.