Sumorna politička kriza u Federaciji BiH, čiji konačni rasplet ne mogu dokučiti ni sve domaće babe gatare, ima svoju duboku pozadinu u ustavnopravnom poretku ovog dijela BiH, koji je ovakav kakav je danas zaživio potkraj ratne 1994. godine u Vašingtonu i Beču.
Tih su odsudnih ratnih dana, naime, najviši politički predstavnici tadašnje RBiH i bh. Hrvata stavili paraf na uspostavljanje Federacije BiH, jednog od dva bh. entiteta po Aneksu 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Bilo je, dabome, bitno zaustaviti rat. Federacija, kao mlađa sestra države-Frankenštajn (kako BiH često tepaju i iznutra i izvana) tako je rođena u punom svom "kapacitetu", sa deset kantona i 11 vlada i parlamenata, uključujući federalne, na čelu sa institucijom predsjednika FBiH i dva potpredsjednika koja je, ruku na srce, svih prethodnih godina bila tek skupa budžetska stavka.
A onda se pojavio Živko Budimir. Ovaj umirovljeni general HVO-a u politiku je ušao na mala haespeovska vrata i spletom okolnosti dogurao do predsjednika FBiH. Uz pomoć apsurdno malog broj glasova, no zahvaljujući ponudi SDP-a, odnosno želji da izvršna vlast nakon izbora profunkcionira, čovjek je ničim izazvan zasjeo u jednu od dvije ključne fotelje u izvršnoj vlasti iz koje sada vedri i oblači i drži u šaci četiri ozbiljne političke partije.
Ne želeći ulaziti u razloge njegovog izbora da priječi rekonstrukciju vlade u skladu sa voljom nove većine, što je moralno iznimno upitna odluka, ali ustavno čisto utemeljena, pričom se ovdje vraćamo na sami početak; međunarodna zajednica nam je u nasljeđe ostavila institucionalnu aždaju, neracionalnu, sporu, skupu i do boli neefikasnu, kojoj će, jer ovi naši to neće, međunarodna zajednica prije ili kasnije morati odsjeći i glavu!