Nezavisni stav

Film o Jasenovcu potreban zbog samopoštovanja

Čovek ne može da bira vreme i mesto gde će se roditi, niti prilike i okolnosti u kojima će živeti. To ne zavisi od nas. Ali ono što zavisi od nas i što se od nas očekuje jeste da budemo ljudi - uvek i svuda. Da nas kao ljude prizna za svoje Bog, a prepoznaju preci i upoznaju savremenici. Ove mudre misli ljudima u nasljeđe ostavio je patrijarh srpski Pavle.

Pavle i ja, dakle, slučajno istog smo roda. Ni on, ni ja, niti bilo ko drugi nije mogao da bira koja će mu biti nacija, koji pol, te šta će mu sve već po rođenju biti dato.

Meni je dato da budem Srbin i najmanje što se od mene očekuje jeste da to i poštujem. To dugujem svojim roditeljima i svim svojim precima. Život koji su mi oni dali i koji je dar od neba, prirode, Boga - dalje živjeću kako znam. Živjeću ga kao čovjek ili kao nečovjek. Budem li čovjek, to će biti na ponos mojih predaka. Budem li nečovjek, to će opet biti ne samo na moju, nego i na njihovu sramotu.

"Prokleta mogućnost izbora mora da postoji", pjevao je Džoni Štulić, a svaka ptica pjeva svojim glasom. Jeste, ali u šumi, opet reče Pavle nekom popu koji nije znao dobro da poje u crkvi, što nema veze sa Štulićem. Ja takođe pjevam, jer pjevati znači živjeti. Ne pjevam ni u crkvi, ni u šumi. Pjevam kroz poeziju, kako je moj narod oduvijek i pjevao. Pjevam kao Srbin čiji je izbor da poštuje svoje.

Možda je to do vaspitanja, ali pjevam kao Srbin čiji je izbor da poštuje i druge. 

Pjevam, čitaj živim, kao Srbin koji poštuje i Hrvate, Bošnjake, Ruse, Engleze, Francuze, Amerikance, ove i one. 

Naravno, to nije ništa neobično, ali valjda sam rođen na takvom tlu gdje sve što je civilizovano, normalno i što se podrazumijeva mora biti i naglašeno.

Živim na tlu na kojem je potrebno naglasiti da problemi šovinista i autošovinista nisu moji problemi. Smatram sopstvenom srećom što imam priliku na takav izbor.

Na takav izbor, ipak, neki od mojih predaka nisu imali pravo.

Prezime Rakulj rijetko je prezime. Postojalo je samo u Petrovom vrelu u neposrednoj blizini Glamoča, ali i pored toga što je rijetko, u zloglasnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj stradalo je četrnaest ljudi ovakvog prezimena. Među njima i moj pradjed Ile Rakulj (1900-1941), čije je grlo upoznalo ustaški nož.

Moj predak, ali i stotine hiljada mojih sunarodnika stradali su u NDH. Mjesto najmasovnijeg stradanja bio je logor Jasenovac. Problemi šovinista i nacista, nažalost, bili su i njihovi problemi. Problem mog naroda dugo bio je i autošovinizam, tj. što je više poštovao druge nego sebe, pa mu je trebalo čak osamdeset godina da snimi prvi igrani film o Jasenovcu.

Film "Dara iz Jasenovca" Predraga Gage Antonijevića nisam još imao priliku da pogledam. Samim tim o njemu ne mogu ni da sudim. To što mu je neki Amerikanac presudio da obrađuje jeftinu emociju, opet ne bi trebalo da bude moj problem.

Takođe, moj problem nije ni to što je film ispao iz trke za "Zlatni globus". Neće me puno potresti ni ako ispadne iz trke za "Oscara", kao što me nije potreslo ni to što dio hrvatske javnosti misli da je ovaj film srpska propaganda, iako tu "propagandu" poput mene ni pogledali nisu. Ono što sa sigurnošću znam jeste da je film koji obrađuje ovu temu bio jako potreban, a sudeći po svjedočenjima glumaca koji su igrali u istom, a koje lično poznajem, film se ne bavi nikakvom propagandom i nema politički kontekst. Valja sačekati april i pogledati "Daru iz Jasenovca".

Ako kritika nas za koje film obrađuje skupu, krvlju naših predaka plaćenu emociju, dakle ako naša kritika bude pozitivna, ako taj film prepozna naše pretke i upozna naše savremenike s njihovom patnjom, veća nagrada ovom filmu neće biti potrebna. Na drugima, kao i na nama i dalje ostaće tek da budemo ljudi ili neljudi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije