Da čelni ljudi pojedinih organizacija na funkcijama budu po nekoliko mandata i da primaju po najmanje dvije prosječne plate nije nikakva tajna, ali jeste činjenica nad kojom svi treba da se zabrinemo.
Inače, balkanska kadrovska filozofija pod geslom "jednom direktor - uvijek direktor", bez obzira na rezultate koje pokazuju najbolje se pokazala na primjerima vječitih predsjednika, Ranke Mišić, Pantelije Ćurguza, Radeta Rakulja i Branislava Dukića...
S obzirom na autokratiju koja vlada ovim organizacijama bilo bi pravo čudo da se na sjednicama Skupštine pojavi neki novi kandidat.
Dobro uhljebljeni foteljaši ne mare previše za rezultate koje njihove organizacije postižu i na sve su spremni samo da se održe na funkcijama. Tjeraju i omalovažavaju sve one koji mogu doprinijeti razvoju i postizanju nekog cilja, jer naprosto sama organizacija i ljudi iz te organizacije samo su sredstvo da se dođe do "žita", a onda je sve lako i ide svojim tokom. Sa "žitom" se stiče status, polako ulazi u elitni dio društva, zapošljava rodbina, prijatelji i kumovi, kupuju stanovi i na kraju kroz medije se promovišu kao žrtve, borci za pravdu, istinu, boljitak itd.
Autokrativni i vječiti funkcioneri ne mare za rezultate svoga rada i za napredak svoje organizacije, već u upravne i nadzorne odbore i skupštine postavljaju poslušnike i glasače, gdje jedni predlažu, a drugi glasaju.
Na kraju, hoće li ikada biti postavljeno pitanje rezultata njihovog rada ili će dovijeka ovim i sličnim organizacijama rukovoditi jedni te isti ljudi čija je jedina briga opstati u fotelji ili, pak, napraviti put za neku udobniju.