Samo oni koji su izbjegli tokom ratnog vihora i ostali bez svojih toplih domova znaju kako je mučno živjeti bos i gladan, u nehumanim uslovima u nekom kolektivnom centru.
Nekima je, nažalost, taj smještaj stvarnost već skoro dvije decenije, spavaju u sobičku u koji su stavili čitav svoj život, od porodičnih slika do kofera i kesa koji služe kao ormari, a u jednom kupatilu, ako ima redovne vode, kupa se više porodica. Nove generacije su čak rođene u kolektivnim centrima, neki su dočekali i punoljetstvo sa jednom željom - da napokon imaju pristojan, vlastiti krov nad glavom i udoban krevet.
Bez doma je još 7.247 raseljenih osoba, a kako nadležni iz vlasti najavljuju, najkasnije za pet godina biće ugašeni kolektivni centri, što bi značilo da će i pomenuti dobiti dostojne stambene objekte. I dok vlast smišlja kako obezbijediti 87 miliona evra za projekat, u Uniji za održivi povratak i integracije BiH s pravom brinu i kako psihološki prići raseljenim osobama, čije je psihičko, uz fizičko zdravlje, sigurno poljuljano takvim neuslovnim stanovanjem, skoro nezamislivim za 21. vijek.
Jer na jednoj strani svijeta vidimo kako niču najviše građevine, gledamo fotografije luksuznih vila, a u BiH su i dalje slika i neprilika kolektivni centri u kojima porodica, koja je puškom istjerana sa svog ognjištva, "vegetira" u nekoliko kvadratnih metara, a pod istim krovom je više raseljenih familija kojih je ratna tragedija dovela na prinudno mjesto stanovanja. Mnogi od njih su bez posla, bez osnovne egzistencije i nije samo pitanje kako im naći napokon dugo sanjani pristojan smještaj, već i kako im vratiti nadu da sami nastave svoj život i zarade za koru hljeba. Treba im pomoći da u svakom pogledu imaju život dostojan čovjeka.