Onaj ko pročita Opšte pravce i prioritete za provođenje spoljne politike BiH, pomisliće da su u ovoj državi tačno podijeljene i sinhronizovane diplomatske aktivnosti.
No, taj dokument, usvojen 2003. godine, trebalo je valjda da nadoknadi nedostatak zakona o spoljnim poslovima BiH, kojeg ni do danas nema. Način na koji se vodi spoljna politika pokazuje zašto zakona nema i zašto ga dugo neće ni biti. Bezakonje je najbolji način za mutne radnje, munjevite uspjehe i, na kraju, dobru zaradu.
Bezakonje i sve što uz njega ide neće, međutim, biti tolerisano u međunarodnim institucijama, gdje je BiH pukom srećom dobila svoje mjesto. Posljednji primjer različitog glasanja bh. ambasadora za Goldstonov izvještaj u Savjetu za ljudska prava UN-a u Ženevi i Generalnoj skupštini UN-a u Njujorku govore da stvari u diplomatskoj mreži BiH ne štimaju najbolje. Umjesto analiza, procjena i pažljivog odlučivanja kome i za šta dati glas zbog opšte koristi, u BiH se to rješava tako što se lobira po jednoj političkoj liniji.
Najjača politička linija u bh. diplomatiji je ona koja dolazi iz Stranke za BiH jer tu se nalazi komandna odgovornost od šefa stranke koji je dio Predsjedništva BiH, nadležnog za spoljnu politiku, preko izvršioca ministra inostranih poslova, pa do ambasadora, rukovodećih državnih službenika i diplomatskog osoblja koji čuvaju poziciju i sopstveni interes.
Jedinstven stav na spoljnopolitičkom planu u državi gdje je konsenzus incidentna situacija biće pravi uspjeh kojeg od 1. januara 2010. godine BiH mora postići u Savjetu bezbjednosti UN-a. U protivnom, novi skandali neće izostati.