Nakon što je po prvi put nekoliko hiljada građana Sarajeva izašlo na ulicu i zatražilo zaštitu, jer je u tom gradu samo u nekoliko sedmica starica Ljubica zapaljena u svojoj kući, a dječak Denis ubijen u tramvaju prepunom putnika, vlasti Kantona će "uvesti represivne mjere za suzbijanje omladinskog nasilja".
A u Sarajevu i šire po BiH, stvari stoje ovako: policajac ne smije udariti ubicu, ali će obični građanin koji ima gas-raspršivač za samoodbranu platiti kaznu 500 KM; građanin će, ako ne plati račun od 10 KM ostati bez struje i telefona, a oni koji ukradu stotine miliona KM slobodno hodaju gradom, jer im tužilaštva ne mogu dokazati krivnju; javna televizija ugosti kriminalca za kojim traje potjera, a on tužitelja optuži za korupciju i niko ga ne pita može li to dokazati.
Nije BiH jedina zemlja u kojoj golobradi dječaci mašu noževima ili u gradskom autobusu razbijenom bocom prijete djevojkama, dok ga policajac MOLI da prestane, gdje jednoj nastavnici prijete nožem, drugoj sijeku butinu ili drugarici grlo da bi ukrali mobitel.
Ali je, čini se, jedina koja ne zna šta će sa 23 maloljetna višestruka kriminalca, koje može smjestiti u psihijatriju, ako već ne može u zatvor.
Ovo je zemlja koja nema kriterije vrijednosti, prema kojima su heroji čestiti, pošteni, radni ljudi, učenici koji pobjeđuju na olimpijadama znanja. Ovo je zemlja koja jača destruktivnost i strah.
I zašto je onda u subotu, kada je u sarajevskoj Dobrinji uveče na autobusku stanicu bačena bomba, još na početku istrage rečeno "automobil došao iz pravca Istočnog Sarajeva i vratio se tamo". Jednostavno: kada ne možeš naći ubice, reci da dolaze iz "drugog naroda" i posij dodatni strah, kao da ga nije dovoljno.