Jezik je živo tkivo koje se neprestano mijenja, ali najveća ljepota jezika jednog naroda je i tradicionalno čuvanje standarda koji ga čine osobitim. U vremenu kada u svijetu svaki dan izumire na stotine jezika, taj postupak očuvanja i žrtvovanja dobija veću dimenziju.
Prostor bivše Jugoslavije uvijek je bio plodno tlo za jezičke rasprave i debate vrsnih stručnjaka. Tako je i danas. Međutim, ima i onih koji zloupotrebljavaju to i vođeni političkim pritiscima tiho ostvaruju `više ciljeve`.
Uzimajući u obzir da je Ustavom BiH utvrđeno da u našoj državi ravnopravno kotiraju tri jezika: srpski, hrvatski i bosanski, onda je nedopustivo što su nadležni u NUB BiH srpske i hrvatske književnike podvodili pod kod bosanskog jezika! Njihov odgovor je da se pisci nisu deklarisali kojim jezikom pišu, pa su oni, u dobroj namjeri, potpisali njihove knjige pod bosanski jezik.
Zar nije očito da srpski pisac piše srpskim, a hrvatski hrvatskim jezikom, ili u najtežem slučaju, zar ih nisu mogli kontaktirati i pitati? Ali ne, lakše je raditi po svom. Ili možda nečijem drugom. U tim svojim poslovima, nadležni su napravili toliko grešaka da bi i dijete u osnovnoj školi uočilo nelogičnost. Na primjer, djela pisana na ekavici uknjižena su pod bosanski jezik.
Da li mi to u BiH imamo novu jezičku formu - bosansku ekavicu? Dokle god je entuzijasta koji se bore za jezik, neće se neopaženo dešavati ovak vi slučajevi koji su se desili u NUB BiH. Jezik je toga vrijedan, jer predstavlja identitet naroda.