U jeku pravne borbe da se na Trgovskoj gori, u susjednoj Hrvatskoj, ne izgradi odlagalište radioaktivnog otpada, zaboravili smo na naš otpad koji leži u skladištima, a koja usput ne zadovoljavaju međunarodne standarde, a samim tim nemaju ni licencu.
Koliko su sigurna i obezbijeđena malo ko zna, a građani, osim usmenog obećanja da nema opasnosti po njih, ne znaju gotovo ništa.
Kraj nekih, kako se ispostavilo, prolaze svakodnevno, a da pojma nemaju da je u pitanju skladište radioaktivnog otpada.
Naravno, ne treba širiti paniku jer nam ne prijeti nikakva posebna opasnost, ali ipak na sve treba gledati pomalo kritički sa dozom opreznosti i zainteresovanosti.
Pitanje koje se sada postavlja je koliko naši susjedi uopšte na nas gledaju ozbiljno kada su naše prozivke u vezi s odlaganjem njihovog otpada u pitanju s obzirom na to da ih ne možemo pozvati da se povedu našim dobrim primjerom.
Prosto rečeno, napravili smo grešku u koracima. Nismo počistili svoje, a zavirujemo u tuđe dvorište, koje bismo usput da uređujemo.
Tražimo da se poštuju kojekakvi propisi, konvecije, pišemo peticije, a nismo krenuli od sebe.
Kada će naša zemlja dobiti centralno skladište za radioaktivni otpad uređeno po PS-u zasad se samo nagađa.
Spominje se nekoliko lokacija neperspektivne vojne imovine, ali konkretno sve je i dalje na dugom štapu.
Pitanje je koliko će to dozvoliti i mještani ukoliko ono bude formirano u njihovoj blizini. Oduševljeni sigurno neće biti.