Humanost Namika Đumišića i njegovog oca, koji su u Drugom svjetskom ratu spasili Stevu i Anku Kopanju i njihovu djecu Dragicu, Momčila, Nikolu i Panteliju od ustaškog pokolja, "nagrađena" je svirepim ubistvom Namika 1993. godine.
Znam, svi će reći kako je bio rat, suluda vremena, niko nije mogao kontrolisati raznorazne pse rata, ubice, profitere, kriminalce, hohštaplere... Ali, niko me ne može ubijediti da petnaestak godina od tog nemilog događaja relevantne institucije nisu mogle da istjeraju pravdu na čistac i pronađu i kazne čovjeka koji je ubio Namika. Istina, bio je sudski spor, ali je optuženi na kraju oslobođen. Ne mogu ni zamisliti kako se osjećaju potomci banjalučke bošnjačke porodice Đumišić kada znaju da Namikov egzekutor slobodno šeta.
Sada svi punih usta pričamo kako eto puste sreće da je devedesetih godina prošlog vijeka bilo više Đumišića jer bi zlo koje nas je zateklo bilo koliko-toliko bezbolnije. Međutim, malo ko je tako razmišljao, svi su gledali sebe, svoju porodicu i šutke i žmireći posmatrali šta se dešava s prvim komšijom.
Jedno je sigurno - pravda u slučaju "Đumišić", kao i sličnim pričama, vjerovatno neće biti zadovoljenja. Zato bi vlastodržci bar nasljednicima Đumišića trebalo da pruže bilo kakvu satisfakciju. Ona se može ogledati u raznoraznim načinima - odlikovanje, posebna penzija ili nešto treće. Neka odluče, ako odluče, a trebalo bi jer je krajnje vrijeme da se više ne šuti i ne žmiri pred nepravdom.