Hljeb mora poskupjeti, s obzirom na cijenu pšenice na evropskoj berzi odakle će uslijediti uvoz (valjda kontrolisan i u pogledu kvaliteta?) na koji smo prinuđeni zbog male proizvodnje hljebnog žita.
Poskupljenje otvara niz pitanja o kojima će se govoriti tek nekoliko dana, dok građani ne `progutaju` tu gorku krišku stvarnosti: zemlje članice EU diktiraju i naš život u mjeri koje još nismo svjesni (ah, te vize!).
Naše tranzicijsko vrijeme traje li traje, mjereno niskom stopom zaposlenosti, jednako takvim zaradama, korupcijom u vlasti i izvan nje, pričama o socijalnoj politici bez konkretnih programa, besperspektivnošću koja je jedina izvjesnost, posebno srednje i starijih genaracija, uz neminovno povećanje cijena i troškova života.
Na drugoj strani, ozbiljno se nameće pitanje kvaliteta hljeba i proizvoda od brašna. Ako bismo slijedili onu narodnu - nisam dovoljno bogat da kupujem jeftine stvari, onda bi morali prestati kupovati većinu proizvoda od brašna jer (da Bog oprosti), najčešće pljušte psovke nad hljebom koji ni u momentu kada se kupi, nema ni mirisa, ni ukusa, ni izgleda, (o sastojcima će možda s novom cijenom više govoriti stručnjaci!?).
Možda će nas slobodno tržište i cijene kao građane natjerati da mijenjamo ili barem korigujemo navike koje je Evropa davno zaboravila - promjena strukture ishrane s manje hljeba u obrocima.
Jedno je sigurno - hljeb ne poskupljuje ni u ovoj prilici samo zbog suše na njivama.