Dok u Banjaluci i drugim većim gradovima na svakom ćošku pekoteke niču kao pečurke poslije kiše, pekari uporno izbjegavaju konačno da snize cijenu hljeba i ostalih peciva.
Iako je brašno značajno pojeftinilo, vlasnicima pekara osladila se stara cijena njihovih proizvoda i zasad im ne pada na pamet rezanje njihovih cjenovnika.
Štaviše, uporno pekari vodu navode na svoju vodenicu, te sad spominju i moguće poskupljenje brašna, iako mlinari tvrde da je to u ovom momentu šuplja priča.
Kada su u pitanju, ne samo pekoteke, već i ostale radnje, navikli smo na poskupljenja preko noći, a onda na pojefitnjenje čekamo mjesecima, ako se uopšte dogodi.
Sjećam se, prije nekoliko sedmica, kada su se u RS vodile oštre polemike poljoprivrednika, pekara i mlinara u vezi sa otkupnom cijenom pšenice, proizvođači hljeba su strast smirili najavom o mogućem pojeftinjenju peciva. Obećanje, ludom radovanje.
Danas na sva zvona isti ti pekari kukaju kako ne vide svoju računicu u nižim cijenama. Istovremeno, lanac njihovih pekoteka malo-malo pa dobije novu kariku.
Tačno, nije građanima ove zemlje hljeb jedini problem, ali pošto para za meso nema, peciva se najviše jedu. Dok je ishrana ljudi u bogatijim državama bazirana na ribi, biftecima i ostalim delikatesima, ovdje se servira uglavom krompir, tjestenina i slične jeftine namirnice.
Stoga i ne čudi to što naša četvoročlana porodica mjesečno pojede oko 43 hljeba. Malo li je, jedan i po dnevno?
Dok sirotinja računa da li će sutra imati dovoljno novca za kiflu, pojedinci se bogate. Sit gladnoga ne razumije. A država ćuti.