Da su radnici Industrijske pekare INPEK u Trebinju održali štrajk upozorenja prije rata ili u ratnim godinama, cijela istočna Hercegovina bi se digla na noge, jer je ovaj gigant glavnom prehrambenom namirnicom snabdijevao cijelu regiju i Bokokotorski zaliv.
Danas, međutim, nikoga nije dotakla njihova obustava rada, iz prostog razloga što svi istočnohercegovački gradovi imaju i po nekoliko privatnih pekara, pa hljeba ne može nedostajati.
U ovim pekarama proizvedu tolike količine hljeba da ga i pretekene, pa se kasnije prodaje za stočnu ishranu, a, sa druge strane, njihove cijene su niže za dvadesetak feninga po vekni nego su u Industrijskoj pekari u Trebinju, pa ni zbog skupljeg hljeba nikoga neće zaboljeti glava. Pored činjenice da ne mogu uticati na ova dva segemnta, radnici, nažalost, ne mogu uticati i na nelojalnost konkurencije malih pekara, na koje se žale poslodavci, na prevelike dažbine i neisplativost pokretanja velikih mašina zbog malih količina hljeba, a mali je njihov uticaj i na preorijentaciju proizvodnje u smislu, recimo, pravljenja tjestenina.
Teško da se, pri svemu ovome, ovaj veliki gigant može i održati ili se uz cijenu od 1,35 maraka za veknu hljeba od 650 grama iko može natjerati da je kupi kada su u drugim pekarama iste tolike vekne u prosjeku po 1,20 maraka. Cijena bi, kažu radnici, mogla da se obori jeftinijom nabavkom repromaterijala i smanjenjem radika u režiji, ali ni o tome, nažalost, oni ne odlučuju. U bojazni su, dodaju pekari Industrijske pekare, da narod, pored igara, ima i dovoljno hljeba, a da će oni na kraju ostati samo nepotrebni igrači izbačeni iz igre. Njih tridesetak će ostati neprimijećeno u brojnoj armiji nezaposlenih.