U Somaliji, jednoj od najsiromašnijih država svijeta, stopa nataliteta je četiri puta veća nego u BiH.
Švedska, koja državi u kojoj živimo bježi po svakom bitnom parametru, takođe nam umiče i po broju novorođenčadi u odnosu na ukupnu populaciju.
Da li je problem u tome što nemamo perspektivu i odgovarajuće stambene i finansijske uslove?
Nikako. Pitajte starije, reći će vam: u drvenoj kući, površine tridesetak kvadrata, živjelo je nekoliko braće i njihovih supruga, sve sa više od 20 mališana.
Pričaju ljudi, vjerujmo im, da su tada bili srećniji nego što smo mi danas. Nisu imali ni mobilni telefon ni internet, ali su se radovali pjesmi i složnoj, velikoj porodici.
Porodica je danas, uglavnom, spala na supružnike i jedno ili dvoje djece.
Suština je u tome da ova država gubi stanovništvo, a nama je najbitnije ko se kako moli bogu, te šta će popis pokazati - koliko je kojih. Preopterećeni smo stvarima od kojih se ne živi.
Pročešljajte malo komentare po portalima - ispod teksta o cijeni povrća "zakuva se" da li je bolji krompir u Sarajevu ili u Banjaluci.
Dok se koplja lome i strasti rasplamsavaju o ovim "bitnim stvarima", svi zajedno smo zaboravili da mnogi od nas nisu sigurni da li će im za mjesec frižider biti potpuno prazan.
Hoće li se ovdje vratiti rode? Teško. Na vratima porodilišta hvata se paučina, a nama su puna usta nacionalizma te neopravdanog rivalizma.
Živimo u prošlosti dok se drugi trude da zagaze što dublje u budućnost. Mnogi ovdje ustaju i liježu sa željom da komšiji crkne krava, a istovremeno nas je sve manje.