Tužna priča o osmogodišnjem Gojku Đuriću, malom heroju iz bijeljinskog sela Ljeljenča, koji živi bez majke, sa bolesnim ocem i brine se o njemu, te radi veliki broj kućnih poslova, bukvalno je obišla svijet.
Kako i ne bi kada ovaj mališan, zbog svoje brige o ocu i želje da on što prije ozdravi, u trošnoj kući bez kupatila, kuva, pere, unosi drva, loži vatru... Jednostavno, svojim malim i još nemoćnim rukama želi da zamijeni svog bolesnog oca, koji je vezan za postelju.
Svi smo svjedoci da Gojko uspijeva u tome, koliko-toliko, i za to mu svaka čast i zato mu i treba pomoći.
Ono što je najvažnije u svemu je da je ova tužna priča, zbog koje su mnogima potekle suze, taj "cijeli svijet" sjedinila u jedno, u humanu misiju da se Gojku i njegovom ocu Petru pomogne po svaku cijenu i na bilo koji način. Zaista, u ovom trenutku je teško pronaći osobu koja je vidjela patnju ova dva čovjeka, a da ga ta priča nije ganula. A kako i ne bi, kada nas je sve rasplakala njegova rečenica: "Ništa mi nije teško, samo da tati bude bolje...", nakon koje su se na vedrom, nasmijanom i nježnom dječačkom licu pojavile krupne suze, suze koje moraju sve da nas probude, jer nismo ni svjesni koliko život može biti težak!
Iako živi u teškim uslovima, Gojko je pun pozitivne energije i upravo to treba biti primjer svima kako se treba odnositi prema životu, te da nadu u bolje sutra ne treba gubiti nikad.
Međutim, ne umanjujući tešku sudbinu ova dva čovjeka, ne treba zaboraviti da u BiH ima na stotine i stotine ovakvih, možda i još tragičnijih primjera, o kojima se ne zna, ne priča, a kojima je kao i Gojku i njegovom ocu Petru prijeko potrebna bilo kakva pomoć. Zato, ljudi, iskažite svoju humanost na bilo koji način, tako što ćete se okrenuti oko sebe, primijetiti ovakve i slične ljudske sudbine i pomoći im, a da vas na to ne podsjećaju TV prilozi ili novinski članci.