Prije rata se u Bileći vjerovalo da sve može propasti, osim kamena, vode i bilećkog mlina, odnosno firme "Žitoprodukt", u čijem su sastavu radili mlin i silos kapaciteta 60 tona proizvedenog brašna dnevno, odnosno 2.350 vagona skladišnog kapaciteta silosa.
Trenutno stanje ove firme dokazuje da su i ta čuda moguća, pa je od nekadašnjeg glavnog snabdjevača hljebom i brašnom čitave istočne Hercegovine i regiona ostala samo čelična konstrukcija ogromnog silosa i goli zidovi pogona. Da bi apsurd bio veći, a vjerovanje o neuništivosti i mlina i radničke klase kao nosioca razvoja ondašnje opštine Bileća bilo uvjerljivije, potvrđuju i sami ostaci te nekada moćne radničke klase koja se iz faze hercegovačkih snabdjevača hljebom pretvorila u "gladne radnike". Mnogi od njih, među kojima je i Jefto Samardžić, ne mogu više zaraditi ni za osnovne uslove normalnog života, jer, kako i sam nevoljko priznade, živi u baraci u kojoj mu je prije tri i po godine zbog nemogućnosti plaćanja isključena struja. Oni koji su boljega zdravlja vade kamen i prodaju ga, ali i toga kamena ima sve manje.
Mnogi će Bilećani u šali reći da im je ostala još jedino voda, ali ni njena korist nije dovoljna da podmiri sva gladna radnička usta, koja se "trbuhom za kruhom" otiskuju u pečalbu, sve do Vojvodine, gdje rade na poljskim radovima kako bi se barem za zimu obezbijedila.
Bavili su se radnici i mišlju da se njihov mlin može ponovo napuniti vojvođanskim žitom, jer imaju jedan od najvećih silosa u BiH, ali je privatizacija, umjesto nade koja im je tada probuđena, donijela konačni krah preduzeća, pa im šansa ostaje prodaja golih zidova.
Budući da se na pet licitacija nije javio zainteresovani kupac i da je sva imovina koja se mogla odnijeti opljačkana, radnici se ponovo uzdaju da će svoje stomake napuniti - iz silosa.
Ukoliko im ne bude povezan radni staž i ne bude isplate barem one naknade na koje imaju pravo sa Biroa za zapošljavanje, jedino im preostaje da sami dižu željezo sa silosa i prodaju ga nekoj od željezara.