Događaji koji su se posljednjih sedmica odigrali na hrvatskoj političkoj sceni u BiH potvrdili su ono što odavno znamo...
Dragan Čović, dugogodišnji predsjednik HDZ BiH, neprikosnoveni je autoritet u hrvatskom korpusu, ali i među političkim subjektima koji odlučuju o sudbini hrvatskog naroda u BiH. Volio neko Čovića ili ne, jednostavnom analizom događaja koji su obilježili političku scenu u postratnoj BiH nadasve je jasno da je on uspio opstati zahvaljujući pragmatizmu s jasno izraženom nacionalno-ideološkom pozadinom.
Osam mjeseci pred opće izbore u našoj zemlji, moguće i povijesne za konačno rješavanje hrvatskog pitanja u BiH, Čović je na sjednici Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora (HNS) dobio još jednu političku bitku u vlastitom dvorištu. S druge strane stajao je proevropski i međunarodnoj zajednici uvijek prihvatljivi sagovornik Martin Raguž, sa vlastitom vizijom samostalnog predstavljanja Hrvata. Upravo u jeku rasta njegove popularnosti nakon preuzimanja HDZ 1990 od Bože Ljubića, Raguž je, potpuno razumljivo, vjerovao u lidersku snagu vlastitih ideja i plebiscitarnu unutarstranačku podršku koja je trebalo da bude izražajnija u onoj mjeri u kojoj je vremenom naraslo nepovjerenje odmetnute "devedesetke" u Čovića i njegovu politiku. No, kako to u politici obično biva, Raguž je zaboravio na Ljubića, "trojanskog konja" u vlastitim redovima, kojem je priča o "za" ili "protiv" zajedničkog nastupa dva HDZ-a postala oruđe za podrivanje politike nekadašnjeg prvog saradnika i hranjenje poljuljanog ega.
Odluka je tako pala: Hrvate će, kako je to želio Čović, ali i politička matica iz Hrvatske, u oktobru zajedno predstavljati dvije najjače stranke. Idealna podloga za ujedinjenje i stapanje svih poluga moći u ruke jednog čovjeka.