Hiljade radnika u BiH umrle su, a da nisu dočekale da ostvare elementarna radnička prava za koja su se, nekad i godinama, borile obustavama rada, protestima pa i štrajkovima glađu.
U toj borbi većina ih se suočila s ozbiljnim zdravstvenim problemima zbog nepoštivanja prava i loših uslova rada, što je veza koju su konstatovali i ljekari medicine rada.
Neimaština ih je tjerala da rade teške poslove, jer u svojoj firmi nisu mogli dobiti platu pa su tako načinjali ili pogoršavali već narušeno zdravlje, a stres zbog otkaza, krađa zarađenog i nepravda zagarantovali su im šećer, kardiovaskularne bolesti, moždane udare i depresiju. Kao da to nije bilo dovoljno, poslodavci su ih nastavili častiti neuplaćivanjem zdravstvenog osiguranja, neplaćanjem rada i čekanjem, što je doprinijelo njihovoj bržoj smrti. Ostavili su porodice iza sebe ne dočekavši unučad i prvu penziju.
Veliki je broj radnika za koje njihove kolege strahuju jer idu tim putem. Bez ovjerene zdravstvene knjižice, bez plate ili sa minimalcem od 400 KM ne mogu si priuštiti ni liječenje ni pristojan život.
I nikom ništa. Radnici umrli indirektno zbog lošeg stanja sa firmama u koje su ih doveli vlasnici, država ili privatnici, radnici koji nisu uspjeli doživjeti da imaju osnovna prava samo su jedna kategorija obespravljenih koje pominju samo kolege na štrajkovima. Sindikat će o njima nešto reći kada ih se za to upita dok se vesele Prazniku rada i poručuju da imaju protokol s vlastima i dijalog s poslodavcima. Poslodavci će okriviti vlast jer ne stvara ambijent, a vlast će lopticu prebaciti na globalne tokove i svoje prethodnike.