Banjaluka je 20. maja 2012. godine bila zavijena u crno. Nedjelja je bila, izgledala je kao svaki drugi dan, a pretvorila se u košmar.
Koliko smo tada bili šokirani zbog tragedije nesagledivih razmjera, toliko danas ne možemo da shvatimo da krivci još nisu otkriveni.
Maratonska istraga o uzrocima pada aviona u Zalužanima, kada se prije gotovo četiri godine ugasilo pet mladih života, slika je i prilika ovdašnjeg pravosuđa.
Ni više desetina svjedoka i brojnih materijalnih dokaza, uključujući i video-snimke stravične nesreće, nije im dovoljno da, umjesto tri, stave jednu tačku na slučaj koji tišti sve koji se sjećaju kobnog dana.
Pad letjelice i tragičnu smrt sinova, uz zastrašujući vrisak, posmatrale su tada majke padobranaca.
Danas svi posmatramo profesionalni i moralni pad ljudi koji su zaduženi i masno plaćeni da utvrde čijom smo krivicom izgubili sugrađane Alena, Nemanju, Stefana, Nikolu i Srđana.
U najmanju ruku stidjeti se trebaju oni koji mogu završiti istragu, a još to nisu učinili. Jesu li potpuno nesposobni, ili ih ne zanima tuđi bol? Treće objašnjenje ne postoji. Četiri godine su prošle, ne četiri dana.
Cijeli slučaj trenutno je pred Tužilaštvom BiH koje je imuno i na neumorne pritiske novinara, a koji se gotovo svakog mjeseca raspituju da li se išta radi na otkrivanju krivaca.
Zaboravili su tužioci nepregledne kolone uplakanih Banjalučana, te jecaje i potoke suza nad grobovima ljudi koji su nas nečijom krivicom zauvijek napustili.
Sjećaju li se tužioci potresnih rečenica upisanih u knjigu žalosti i da li ih te riječi proganjaju? Ne, jer oni su profesionalci, i emocije su im otklonjene hirurškim putem. Pa, gospodo "profesionalci", radite li svoj posao?
Kakav god epilog istrage bude, to ožalošćenim očevima i majkama neće vratiti njihove sinove, ali će im bar donekle ublažiti patnju kada pravda bude zadovoljena.