Minimalna cijena rada, kao što i sam naziv govori, određena je kao minimum plate koju radnici treba da primaju. Ipak, njih barem 15.000 u Federaciji BiH mjesečno radi za mašinama za gotovo duplo manje od minimuma. Za 190 KM znaju raditi tekstilci koji budu još sretni kad dobiju 300 KM, mada je i to niže od minimalca.
Poslodavac svoje ponašanje pravda normom koju kao radnik nije ispunio ili krizom, pa mu zato isplati 200 KM. Navikli smo da se gazda krije iza mnogo čega da adekvatno ili nikako ne plati radnike, ali je strašno da njegova opravdanja prihvataju sindikati i plasiraju kao svoj izgovor za vlastiti nerad.
Granski sindikat tekstila tvrdi da oni rade da se popravi stanje u ovoj oblasti, pa tako godinama čekaju na prijem kod predstavnika vlasti kako bi izdejstvovali bolje poslovno okruženje, drugim riječima da se izbore za poslodavce. Čekaju i inspekcije baš kao što čekaju sindikalne članarine od radnika koji jedva preživljavaju i pitaju se kada će uslijediti reakcija na to. Nažalost, nije to slučaj samo u tekstilu. Imamo primjere sindikata samih firmi, građevinskih i drvnih, koji najavljuju štrajk i održavaju proteste sa zahtjevima koje baš kao da su osmislili menadžeri. Uloge su se promijenile i na kraju je pitanje ko ostaje da se digne i bori za bijedni minimalac i radni staž.
Iz udruženja poslodavaca poručuju svojim kolegama da ne treba da rade ako nisu u stanju isplatiti zagarantovani minimum. Iz jednih granskih sindikata poručuju drugima da treba samo da rade svoj, a ne gazdin, posao i plate neće biti ispod svakog dostojanstva. Rezovi u sindikatima su neophodni jer, ako neko više žali gazdu nego radnika, treba da ode odmah.