U maju se navršila godina kako je Banjaluka ostala bez pet mladih ljudi, čiji su se životi ugasili u nesreći u Zalužanima, kada se srušio avion, što je u crno zavilo i grad na Vrbasu i cijelu državu.
Nisam poznavao mladiće, ali imam pravo da znam čijom su krivicom izginuli, a istinu pogotovo zaslužuju majke, očevi, braća i sestre, koje je stravična tragedija vječno zavila u crno.
Vlastitim su očima nesrećni roditelji gledali kako zauvijek odlaze oni pred kojima su bili život, podvizi, ambicije.
Ovaj gubitak niko ničim ne može da nadomjesti, ali bi bol bila bar za nijansu manja kada bi saznali zbog čega se letjelica srušila.
Sjetimo se kobnog dana. Bila je nedjelja. Padobranci su se spremali da najbližima pokažu šta su naučili. Radoznali pogledi sa tla pratili su svaki pomak aviona.
Potom je sve krenulo po zlu. Bespomoćni gledaoci su se skamenili. Oni koji su dotad bili srećni što mladiće poznaju, zanijemili su.
Danas je patnja ista. Danas se o uzrocima nesreće ne zna mnogo više nego tog 20. maja. Banjaluka konačno mora da sazna zbog čega je letjelica pala. Ako se neko ogriješio o propise, postoji zakon. Postoje i kazne.
Krivcu ili krivcima ne možemo da oprostimo tužne povorke, crninu, jecaje i potoke suza, srceparajuće poruke u knjizi žalosti...
Ne možemo da prebolimo nikad neispunjena planirana kumstva, svadbe, potomstva...
Gospodo tužioci i vještaci, zasučite rukave. Ovdje je riječ o pet ljudi kojim se Banjaluka ponosila. Odužio se ovaj put do istine. Roditeljima i ostalim ožalošćenim svaki dan je kao godina.