Iza njih su godine borbe, protesta, pregovora. Zadesila ih je sudbina većine radnika iz industrijske Tuzle, koji su kao žrtve neuspjele poslijeratne privatizacije izgubili radna mjesta. Izvarani od svih, prava su svakodnevno tražili na tuzlanskim ulicama. Kapiju fabrike branili su svojim životima, a imovinu čuvali kampujući u šatoru. Debeli minus vani, a oni su ložili vatru da zagriju promrzle ruke. Često su novinari koji su ih pratili sakupljali novac za pokoju kiflu ili burek. Kao što možete naslutiti, riječ je o "Diti".
Stečaj je bio neminovan. Stečajnog upravnika pustili su da zakorači u krug tvornice samo pod uslovom da fabriku oživi. Onda je počela prava borba za opstanak.
Tražili su na sve strane repromaterijal, dobavljače, stare saradnike, ali i bilo kakvu finansijsku injekciju. Pomoć su pružali svi, ali samo moralnu.
Konkretna podrška došla je od trgovačkog lanca "Bingo", koji je plasirao čuveni 3D u svoje markete, a onda i omogućio sirovinu za proizvodnju čuvenog Arixa.
Međutim, ponovo prepreka. Parovod koji je bio uslov za pokretanje proizvodnje praškastih deterdženata je pokraden. Radnici su se kreditno zadužili i osposobili ga. Krampama i lopatama krčili su šiblje da ga ponovo sprovedu od termoelektrane do "Ditinih" postrojenja.
I ponovo su uspjeli. Ponovo je u ovom industrijskom gigantu zamirisao čuveni deterdžent. Narudžbe pristižu sa svih strana, a niko nije sretniji od radnika. Radnici ove fabrike istinski su heroji i ljudi koji su pokazali da nemoguće postaje moguće. Oni su ti koji su Tuzli i čitavoj BiH vratili vjeru kako istrajna borba daje rezultat.
"Ditini" radnici ponos su Tuzle.